Svi u lov na nekretnine starih
Objavljeno: 19.05.2022 u 00:00. Kategorija: Vijesti

Da li je nasilje nad starijom osobom kad sin

„ucije­ni” majku da mu potpiše ugovor o

dosmrtnom uzdržavanju, uvjeravajući je

kako mu majčina dvokatnica treba za

hipoteku da pokrene vlastiti biznis.

I kada sin nakon toga majku preseli u drvenu

dvorišnu šupu koju tek obloži stiroporom i

tamo joj svakodnevno unuci donesu tri obroka.

 

 

 

Naravno, on preuzima i majči­nu obiteljsku mirovinu za pokrivanje „njezinih troškova”.

Odgovara mi pravnik kako ovdje ima više aspekata, što ovisi o tome da li je majka

dobrovoljno preselila u šupu, da li joj je sin uredio prostor za udobno stanovanje,

da li je ona zadovoljna… Tako nekako funkcionira hrvatska „čaršija” koja starijima

umanjuje vrijednost na razinu puke održivosti. Za one koji imaju dvojbe oko odgovora

na gornje pitanje, eto i jasnog odgovora: da, riječ je o ekonomskom, psihičkom,

ali i fizičkom zlostavljanju, pa i o kriminalu, prevari, manipulaciji i neizvršavanju pot­pisanog

ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. Takvih je slučajeva iza svakog ugla.

Nepoznate žrtve i „zločinci”

 

     Nasilje nad starijima predstavlja značajan društveni problem u Hrvatskoj, a samo temeljem ugovora o do­smrtnom

i doživotnom uzdržavanju godišnje je novih potencijalnih slučajeva oko 3.000! Nasilje nad starijima, ali i nad bilo kojoj

drugoj društvenoj skupini, predstav­lja neprihvatljiv način djelovanja. Radi se o problemu koji se tiče čitave zajednice,

a ne zatvorenih institucija i obitelji. No, upravo ta nedovoljna istraženost postoja­nja nasilja nad starijima u institucijama

diljem Hrvatske predstavlja izrazitu prepreku u rješavanju problema. Nepoznato je koliko je zlostavljanih osoba, nema

evi­dencije zlostavljača, nema zbrinjavanja žrtava.

     Što je veće siromaštvo u društvu, veće su i prijeva­re starijih; tada se vidi da nema (dovoljne) organizirane skrbi o njima i zaštite.

U nas to ima veze i s rastom siro­maštva starijih. Svaka treća osoba starija od 65 godina je u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti,

a čak svaka druga ako je samac. Prema ovogodišnjoj liniji si­romaštva koja će biti objavljena u rujnu 2022., čak 75 % svih mirovina je

ispod hrvatske linije siromaštva. U prijevare s tim ugovorima uključene su cijele profesije; godišnje se potpisuje 2-3 tisuće ugovora.

Veliki je to ‘le- šinarski’ biznis koji intenzivno traje 15-ak godina.

 

Lešinarenje bez kazne

 

     Masovno je korištenje zloporaba instituta ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, a zakoni koji bi to regulirali ne mijenjaju se.

Umjesto da društvo preuzme odgovornost za njih kroz pojačano uvođenje europskog modela s centrima socijalne skrbi kao

značajnim faktorom nadzo­ra njihove primjene, kroz gradnje domova, gerontodomaćice, otvaranje sigurnih kuća za smještaj

zlostavlja­nih i zanemarivanih starijih osoba i sl., vlast to ignorira i prepušta „radu” divljine i lešinarenja. Da, postoje sudovi i

teoretski je moguće raskinuti takve ugovore, ali s dugo­trajnim sudskim postupcima s jednim ročištem na godi­nu, zbog čega

većina starih ne dočeka pravdu. Država se tu ponaša kao najgora maćeha, kao – to je sve u sferi individualnog, privatnog i

slobodnog odlučivanja, dok pravno uređene države to reguliraju.

     U pandemiji je znatno poraslo zanemarivanje stari­jih, i u domovima i obiteljima.

Slučaj bešćutne prijevare 86-godišnje starice u jed­nom slavonskom mjestu, koju su dvije žene, iskorištava­jući njezino teško

zdravstveno stanje i dob, nagovorile na udomljavanje u obitelj jedne od njih i potom nago­vorile da podigne svu ušteđevinu s

računa te im je pre­da, da bi ju odmah nakon toga vratile na adresu prebiva­lišta, na najružniji način podsjeća koliko su starije

osobe ranjiva i prevarantima lako dostupna skupina, a koja čini 22,4 posto stanovništva.

Mala mirovina, vlastita nekretnina

     Točno, u nas stariji nemaju dovoljno za život, ali ima­ju nekretninu. Hrvatska je, druga po udjelu stanovništva koje posjeduje

vlastitu nekretninu (čak 89,9 posto), oko 96 posto ima Rumunjska, a više od 70 posto stanovni­ka drugih bivših socijalističkih

zemalja (Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska…). Zašto je Hrvatima toliko bitno posjedovati vlastitu nekretninu? Gotovo većina

Hrvata posjeduje vlastitu nekretninu zato što je stajalište u Hr­vatskoj kako je isplativije plaćati kredit nego najam jer dugoročno

unajmljivanje nekretnine predstavlja znača­jan iznos mjesečnih izdataka. Kupnja vlastita četiri zida te naknadna ulaganja u održavanje,

većini predstavlja najveću investiciju koju će ikada ostvariti u životu.

     Mit o vlastitoj nekretnini vuče korijene još iz davnih vremena, kada je država velikom broju radnika osigu­ravala besplatne nekretnine

ili uz povoljan otkup te se ta „opsjednutnost” nekretninom nastavila i dan danas. Može se reći kako Hrvati vole biti vlasnici i vole imati plan B,

odnosno sigurnost, za vrijeme kada se nađu u trećoj životnoj dobi. S obzirom na jako niske mirovine, teško je uopće zamisliti kako bi si

Hrvati mogli priuštiti život u najmu. Iz tog razloga se sve više mladih ljudi od­lučuje na kupnju vlastite nekretnine kako bi se barem na taj

način osigurali za stare dane ili faze nezaposlenosti.

Daleko od javnosti

     Stanovništvo Republike Hrvatske spada u stara druš­tva. Stoga, potrebe starijih osoba i poboljšavanje njiho­vog položaja u društvu

strateški je izazov za socijalnu politiku, ali i održavanje socijalne kohezije u društvu. Nasilje nad starijim osobama kao pitanje zaštite

starijih je postalo aktualno posljednjih godina, iako ono nije ne­poznat fenomen u našem društvu. Ipak, o njemu se još uvijek slabo

govori u javnosti, a razlozi za to kriju se u neprijavljivanju slučajeva nasilja što daje pogrešnu sliku o pojavnosti slučajeva zlostavljanja,

ali i u činjenici da se neki obrasci ponašanja još uvijek ne prepoznaju kao nasilni.

     Velik dio nasilja ostaje neprijavljen zbog činjenice da postoje brojne prepreke koje obeshrabruju starije osobe da prijave nasilje.

Neprijavljivanje nasilja događa se uslijed straha od počinitelja, srama što su bili žrtve ili dopustili da im se dogodi nasilje, odnosno prevara.

U mnogim slučajevima starija osoba se boji da neće po­goršati situaciju ili da neće biti primorana otići od kuće, da nasilnik neće otići u zatvor

ili se brinu kako će okolina reagirati. Za sudove nemaju ni novca niti vremena. Osim toga, ne mogu se osloniti na adekvatnu podršku nakon

prijavljivanja te imaju nepovjerenje prema institucijama što ih sputava da prijavom reagiraju na nasilje.

 

Brišemo suze

     Ovo zlo možda nije prepoznato u javnosti, ali tužne priče svakodnevno se čuju u Pravnom savjetovalištu Sin­dikata umirovljenika Hrvatske.

Tu ih saslušaju uživo ili te­lefonom, razumiju njihove suze, očaj i nemoć, a katkad uspiju pomoći u pronalaženju rješenja.

Problem nasilja nije isključivo problem pojedinca, već i države, te u tom smjeru treba raditi na zakonskom okviru, uključujući pre­ventivne mjere

i mjere zaštite. U svrhu prevencije nasilja nad starijim osobama, potrebno je da sustav socijalne i zdravstvene skrbi upozna starije osobe s

potencijalnim si­tuacijama u kojima se mogu naći te da im pruži adekvatnu skrb i zaštitu.

     Isto tako, odgovornost je na svakom pojedincu da rea­gira ukoliko u svojoj okolini primijeti bilo kakav oblik nasi­lja nad osobama starije životne dobi.

Društveni odgovor u smislu prevencije treba uključivati: obvezno prijavljivanje bilo kakvog oblika nasilja prema starijim osobama (polici­ja, socijalna skrb,

obiteljska medicina, državni odvjetnik), osiguravanje sigurnih kuća za zlostavljane starije osobe, provođenje programa psihološke pomoći kao i strožu

za­konsku regulativu za nasilnike, kao i promjene zakonskih propisa koji su onemogućavali ikakvu socijalnu potporu žrtvama koje su potpisale neki takav

ugovor o uzdržava­nju, što je upravo učinjeno nedavnim novim Zakonom o socijalnoj skrbi. Mali korak za zakon, veliki za žrtve.(Glas umirovljenika)

Jasna A. Petrović

Izvor: TrećadobHrvatska