Međunarodni praznik rada (Prvi svibanj)
obilježava se kao spomen na velike radničke
prosvjede održane u Chicagu dana
1. svibnja 1886. godine, kada je u sukobima s
policijom poginulo više radnika, a osmero je radnika
POVIJEST:
Cijelo 19. stoljeće bilo je obilježeno bezdušnim iskorištavanjem radnika.
Niske nadnice i višesatni dnevni rad, od 12, čak i 18 sati za odrasle pa i djecu,
iscrpljivao je ljude koji su u svim zemljama razvijenog kapitalizma štrajkovima
zahtijevali dostojnije uvjete rada i života. Štrajkaški pokreti doživjeli su najveći zamah u SAD-u.[1]
Dana 1. svibnja 1886. godine u Chicagu je prosvjedovalo oko 40.000 radnika ističući zahtjeve
simbolizirane u 3 osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja.
Policija je intervenirala oružjem i ubila šest, a ranila oko 50 radnika.
Mnogo je prosvjednika uhićeno, a vođe štrajka izvedeni su pred sud.
Petero ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju.[1]
Narodne novine, 1. svibnja 1890.
U spomen na krvoproliće u Chicagu, na 1. kongresu Druge internacionale 1889. godine
odlučeno je da će se 1. svibnja svake godine održavati radničke prosvjede.
Već od sljedeće 1890. godine taj datum postaje međunarodnim danom opće solidarnosti radništva.
I u Hrvatskoj praznik rada počeo se slaviti 1890. godine. Hrvatski radnici istaknuli su zahtjeve u znaku tri osmice.
Zagrebački su radnici kao uvod u proslavu te godine održali niz štrajkova i skupova.
U zgradi Hrvatskoga doma, kako su pisale Narodne novine, govornici su na velikoj radničkoj skupštini pred 1000 radnika
naglašavali: "Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi".[1]
Tijekom sljedećih godina radnici su u zapadnim zemljama, uz posredovanje sindikata i sporazumijevanje s poslodavcima,
odnosno državom, postigli zapažene uspjehe u borbi za svoja prava pa su s vremenom smirene socijalne tenzije.
U istočnim zemljama radnički su pokreti nadzirani od boljševičkih, odnosno komunističkih partija, koje su formalno zagovarale
socijalnu pravdu, ali su radnici još više bili izrabljivani nego na Zapadu. Niske nadnice, prisilni i produžen rad zbog navodnih
državnih interesa, uz strogo dirigirane sindikate, bile su osnovne značajke demokracije i svakog radničkog samoorganiziranja u
tim zemljama.[1]
U Jutarnjem listu 1. svibnja 1913. godine o proslavi Praznika rada piše:
»Proslava 1. svibnja. Kao što svake godine, tako će i danas radničtvo socijalno-demokratske stranke proslaviti svoj dan 1. svibnja.
Na Ciglani će se sakupiti svi radnici i krenuti u povorci Primorskom ulicom, Ilicom, Marije Valerije ulicom, Zrinjevcem i Kukovićevom
ulicom do vrta „Kola", gdje će se održati javna skupština s ovim dnevnim redom: Značaj proslave 1. svibnja i radničtvo.
Poslije podne u 4 sata počinje u zagrebačkoj pivovari velika pučka zabava uz sudjelovanje vatrogasne glazbe i radničkog pjevačkog
družtva „Jednakost".«
S vremenom su i proslave praznika rada pretvorene u velebne državne priredbe i mimohode kojima je svijetu trebalo pokazati kako
radnička klasa daje punu potporu državno-partijskim birokratiziranim strukturama. Težnje za promjenom i boljim socijalnim statusom
suzbijane su državnom prisilom pa čak i tenkovima. Potpunu degradaciju praznik rada doživio je uključenjem vojnih parada u proslave
čime se i u toj prigodi izražavala moć socijalističke države dok su radničke povorke služile kao dekoracija režimu.
Unatoč svemu, 1. svibnja ostaje i danas svijetla tradicija međunarodnog radništva.[1]
IZVOR I FOTO: WIKIPEDIA
