Žene u BiH i regiji su počele masovno govoriti o nasilju i zlostavljanju, što je prvi korak ka stvarnoj promjeni kulture nasilja i nekažnjivosti nasilja. Mediji u tome mogu i pomoći i odmoći.
Svjedočenje beogradske glumice Milene Radulović o seksualnom nasilju koje je doživjela od strane etabliranog i uticajnog redatelja i učitelja glume Miroslava Aleksića, snažno je odjeknula u regionu. U danima koji su uslijedili, još nekoliko njenih kolegica svjedočilo je o zlostavljanju koje su takođe doživjele od strane Aleksića. Ubrzo je na Facebooku pokrenuta stranica Nisam tražila, na kojoj su mnogobrojne žene iz našeg regiona anonimno počele dijeliti svoja potresna iskustva sa zlostavljačima i silovateljima. U međuvremenu su pokrenute i Facebook grupa i web stranica sa istom svrhom, jer je broj poruka koji je pristizao na stranicu "Nisam tražila" bio toliki da je doveo do njenog blokiranja.
Javna podrška Mileni Radulović i svim drugim ženama koje su preživjele silovanja i seksualna zlostavljanja, bujica svjedočanstava koja ovih dana preplavljuje društvene mreže, kao i istupi sve više žena iz javnih profesija, koje o preživljenom nasilju sada govore javno, sada se već može okarakterisati kao buđenje balkanske verzije #metoo pokreta.
Neki njegovi rezultati su već vidljivi i na institucionalnom nivou. Na pozive nadležnim institucijama da se što prije javno očituju već je donekle odgovoreno - Agencija za ravnopravnost spolova BiH najavila je da će 2021. godine u sklopu zdravstvenih institucija biti otvoreni krizni centri za žrtve silovanja i seksualnog nasilja u Sarajevu, Banjoj Luci i Mostaru. Nekoliko umjetničkih i drugih fakulteta, reagujući na lične priče sa stranice “Nisam tražila” (od kojih je, u prvim danima, većina bila iz glumačkog svijeta) oformili su različita tijela i mehanizme kako bi studentice i studenti mogli prijaviti zlostavljanje ili uznemiravanje od strane uposlenika tih ustanova.
U Zagrebu je, tako, već došlo i do prvih prijava u kojima su jasno imenovani zlostavljači u okviru Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Osim Filozofskog fakulteta, Akademija dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu formirala je radnu skupinu, predvođena inicijativom dekanese Franke Perković Gamulin, za prikupljanje podataka o slučajevima zlostavljanja, kršenja ravnopravnosti spolova i drugih oblika diskriminacije. Ovaj fakultet napravio je i online obrazac putem kojeg studenti/ice mogu anonimno prijaviti bilo koji incident.
Akademija scenskih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu imenovala je savjetnike/ce za prevenciju seksualnog i rodno zasnovanog uznemiravanja, a Akademija dramskih umjetnosti Univerziteta u Tuzli pozvala je studente/ice da prijave upravi Akademije bilo koju vrstu uznemiravanja. Slično je učinio i Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu, koji je pokrenuo platformu “FDU - Protiv nasilja” sa ciljem sprječavanja i prevencije svake vrste zlostavljanja u ovoj obrazovnoj instituciji.
Sve se ovo dogodilo u samo nekoliko dana od pokretanja stranice “Nisam tražila”, koja za manje od jedne sedmice već ima preko 30.000 pratitelja/ki i dobija zastrašujući broj od preko 1.000 poruka dnevno. No, pored društvenih mreža, ključnu ulogu u otvaranju ovog bolnog i dugo tabuiziranog pitanja odigrali su i mediji. Od njih u velikoj mjeri zavisi i kako će se ovaj proces - bez svake sumnje od istorijskog značaja - odvijati u bližoj i daljoj budućnosti.
Izvještavanju o slučaju Milene Radulović i drugim svjedočenjima o seksualnom nasilju, određeni broj medija pristupio obazrivo i odgovorno. Neki su ukazali na sama svjedočenja i dokumentovali podršku ženama koja je preplavila javni prostor u regionu. Neki su se pozabavili i neprimjerenim komentarima u kojima se za seksualno zlostavljanje okrivljuje žrtva, a ne počinilac krivičnog djela. U nekim izvještajima istaknuto je da ne postoji “rok” za prijavu krivičnog djela silovanja, te je uz stručna mišljenja psihologa/inja pojašnjeno zbog čega žrtve nasilja šute, odnosno osjećaju strah da javno progovore o traumama koje su doživjele.
No, iako se osjetno mijenja način izvještavanja o slučajevima silovanja i seksualnog zlostavljanja, neki mediji i dalje pribjegavaju “starim navikama”, recimo uznemirujućim i senzacionalističkim naslovima i eksploataciji nasilja za povećanje broja posjeta na svojim stranicama. Tako je, na primijer, seksualno nasilje u naslovu portala Dnevno opisano kao “skandal koji trese estradu”, a u članku portala RTL (.hr) kao “afera u Srbiji”. Srpski tabloid Alo je, pak, u naslovu izvještaja o izjavi Milene Radulović Višem javnom tužilaštvu, dramatično istakao da hoda “pognute glave” i “ne krije svoju nesreću”, dok je drugi članak objavio sa klikbejt naslovom o navodnim “rupama u slučaju Mike Aleksića koje su sumnjive inspektorima”, iako u članku nema ničeg sličnog.
Ovakav i sličan tretman osjetljivih tema je ustaljena praksa pojedinih medija, ali se dešava i da se o njima neadekvatno izvještava bez “zle namjere”, zbog neiskustva ili nedovoljno pažljivog pristupa, koji je za ovakve teme od velikog značaja. Tako se u jednom od najobuhvatnijih izvještaja na ovu temu (Istraživanje o medijskom izvještavanju o rodno zasnovanom nasilju na ženama u Bosni i Hercegovini) kojeg je 2016. godine u BiH objavila agencija UN Women, ističe da mediji skoro svakodnevno izvještavaju o primjerima nasilja nad ženama, ali ne posvećuju dovoljno pažnje nasilju kao društvenom problemu, te njegovoj prevenciji.
Iako Zakon o ravnopravnosti spolova BiH kaže, između ostalog, da je zabranjeno javno prikazivanje i predstavljanje bilo koje osobe na uvredljiv, omalovažavajući ili ponižavajući način s obzirom na spol, iz provedene analize medijskog izvještavanje o rodno zasnovanom nasilju nad ženama vide se primjeri ne direktnog vrijeđanja žene nad kojom je počinjeno nasilje, ali sigurno vrijeđanje na indirektan način ulazeći u intimne sfere njenog života koji su u nekim slučajevima, namjerno ili nenamjerno, u drugi plan bacili stravično nasilje koje je počinjeno nad njom, a u prvi plan stavili „razloge“ zbog kojih je došlo do nasilja, privatne relacije s osobom koja je počinila nasilje i slično, i uopšteno gledajući, nisu proizveli nauk niti su postali konstruktivan dio rješenja tog društvenog problema.
Stoga nije zgoreg osvrnuti se na preporuke za izvještavanje o seksualnom i rodno zasnovanom nasilju, naročito s obzirom na ogroman uticaj koji mediji mogu imati na spremnost osoba koje su preživjele takva iskustva da o njima progovore i da ih prijave nadležnim institucijama - naročito kada su njegovi počinioci osobe na pozicijama moći.
Seksualno nasilje je traumatično iskustvo, koje može ostaviti duboke posljedice na osobe koje ga dožive. O njemu nije lako pričati i veoma je važno pružiti podršku onima koje/i odluče da o njemu javno govore i/ili da prijave nasilnike.
Pri prenošenju njihovih priča, treba voditi računa minimalno o tome da izvještaji o takvim pričama ne budu obeshrabrujući za druge koje/i žele da učine isto, a u najboljem slučaju da im pošalju jasnu poruku da će, ako se za to odluče, biti tretirani dostojanstveno i sa poštovanjem, te da vrijedi skupiti hrabrost da se progovori o nasilju ili da se ono prijavi - kad god da se dogodilo.
Stoga izvještavanje o seksualnom nasilju nije ni lako ni jednostavno. Čitav niz institucija, organizacija, pa i medijskih kuća iz cijelog svijeta, razvio je u proteklih par decenija preporuke za izvještavanje o rodno zasnovanom nasilju i seksualnom nasilju, koje u tome mogu pomoći - i na njih je važno podsjetiti upravo u ovom trenutku.
1. Držati se činjenica o slučaju
Prilikom izvještavanja o seksualnom nasilju, poželjno je dati širi društveni kontekst istog - govoriti, recimo, o de facto nekažnjivosti nasilja kao o problemu koje jedno društvo mora riješiti ako zaista želi imati pravni poredak. Ili, naglasiti da je zloupotreba položaja čest “scenario” u slučajevima seksualnog napada i zlostavljanja.
Međutim, kada se radi o samom slučaju, treba se držati utvrđenih relevantnih činjenica, koje ne treba “uvijati”, niti preuveličavati, već o njima izvijestiti u skladu sa najvišim etičkim standardima.
2. Obezbijediti dostojanstven tretman i siguran prostor za sagovornice/ke
Pri razgovoru sa osobom koja je preživjela seksualno nasilje, važno je utvrditi šta je spremna da podijeli sa javnošću, u kojoj mjeri i u kom formatu. Iznimno je važno poštovati zahtjeve za privatnošću podataka u onoj mjeri u kojoj se oni postave od strane intervjuisane osobe, te sa njom podijeliti konačni rezultat (tekst, prilog i sl.). Podrazumijeva se da se o osobi koja dijeli svoje iskustvo seksualnog nasilja sa javnošću neće pisati na degradirajući, podsmješljiv ili neprijateljski način, te da će se tokom svih interakcija sa novinarom/kom, tretirati sa poštovanjem.
No, sigurno okruženje na internetu ne podrazumijeva samo “prostor” objavljenog teksta ili snimka. Seksualno nasilje i dalje je tema koja proizvodi ekstremne reakcije, uključujući i javne napade, optužbe i vrijeđanje žrtve koje se dešava u komentarima. Dobra praksa portala je da na ovakvim temama “zaključavaju” komentare, a da ih na svojim društvenim mrežama pažljivo moderiraju, kako bi osigurali da njihova platforma ne postane mjesto gdje će osobe koje su preživjele seksualno nasilje doživjeti nove napade.
3. Ne banalizovati nasilje
Izvještavanje o seksualnom nasilju ne smije biti senzacionalističko i svedeno na tabloidnu “šok-zabavu”. Klikbejt naslovi i njihove prepoznatljive taktike za privlačenje pažnje - riječi ispisane velikim slovima, nizanje znakova interpunkcije, izvlačenje uznemirujućih detalja zlostavljanja ili silovanja u naslov, te standardno “hvatanje” čitatelja najavljivanjem sadržaja kojih u članku nema - neprilični su i destruktivni u ovom kontekstu.
Pokretanje priče o seksualnom nasilju privlači dovoljno pažnje javnosti i nema potrebe za njegovom “dramatizacijom”. Takvo postupanje može dodatno da traumatizuje ili obeshrabri žrtve nasilja da o njemu progovore.
4. Ne koristiti jezik koji romantizira ili prikriva nasilje
Pri izvještavanju o seksualnom uznemiravanju i nasilju ne treba koristiti izraze kojima se inače opisuju dobrovoljne seksualne interakcije između ljudi. Termini kao što su “seksualni čin”, “snošaj”, “zavođenje”, “obljuba”, “fizički odnos” nisu adekvatni opisi za silovanje. Na taj način se zamagljuje granica između seksualnog odnosa za koji postoji obostrani pristanak i nasilnog krivičnog djela - silovanja. Pogrešni su i senzacionalistički termini koji se tipično koriste u “žutoj štampi” u tračevima o ljubavnim životima poznatih ličnosti. Silovanje nije “seks-skandal”, niti “seksualna afera”, već jedno od najtežih krivičnih djela i tako o njemu treba i izvještavati.
Slično tome, seksualno uznemiravanje, verbalno ili fizičko, ne treba opisivati izrazima kojima se ono predstavlja kao udvaranje, flert, zabava ili šala.
Konačno, svako seksualno nasilje izvršio je neki počinilac. Kada se o tome piše, treba koristiti jasan i precizan jezik, te izbjegavati konstrukcije koje nasilje predstavljaju kao nešto što se samo od sebe “desilo”. Već samim odabirom formulacije može se i treba ukazati gdje leži odgovornost za nasilje (recimo, “silovao ju je”, a ne “bila je silovana”).
5. Ne stavljati žrtve nasilja na optuženičku klupu
Kao i za svako drugo krivično djelo, za seksualno nasilje odgovoran je isključivo počinilac. Ne postoji drugi “razlog” za silovanje osim odluke nasilnika da ga počini. No, društvene norme i stavovi često iskrivljuju tu činjenicu. Tendencija da se za seksualno nasilje traži “povod” i da se propituju okolnosti u kojima se odigralo, jedan je od najraširenijih postupaka kojima se za nasilje, zapravo, okrivljuje žrtva.
Opravdavanje nasilja ponašanjem, izgledom, biografijom ili bilo kojom karakteristikom žrtve, direktno doprinosi njegovoj nekažnjivosti. Mediji koji pribjegavaju takvom izvještavanju doprinose stvaranju društvene klime koja pogoduje nasilnicima, barem koliko i policajac koji žrtvi silovanja postavi pitanje kakvu je odjeću nosila kada je napadnuta. Na taj način se žrtvama daje do znanja da im se ne vjeruje i da će na optuženičkoj klupi biti one, a ne silovatelj. To je jedan od ključnih razloga što se seksualno nasilje ne prijavljuje, niti se adekvatno kažnjava.
Da bi se ovakva praksa zaustavila, treba izbjegavati izraze i formulacije kojima se tvrdi ili insinuira da osoba snosi bilo kakvu odgovornost za nasilje koje je pretrpjela. Najčešće se radi o fokusiranju na određene karakteristike žrtve, koje se implicitno ili eksplicitno prikazuju kao “povod” ili opravdanje nasilja. One mogu uključivati:
fizički izgled (opisivanje odjeće i šminke i sl.) osobe koja je doživjela nasilje
ponašanje (recimo, isticanje da je žrtva bila je ljubazna prema nasilniku, smijala se, ušla je sa njim u zatvoren prostor, nije se fizički opirala i sl.)
biografija (propitivanje “seksualnog morala” žrtve, broja prethodnih seksualnih partnera, seksualne orijentacije, materijalnog ili porodičnog statusa, posla kojim se bavi, postojanja ovisnosti ili korištenje alkohola ili narkotika, itd.)
okolnosti (bila je noć, bili su na zabavi, bili su sami u stanu…)
6. Podrška, ne viktimizacija
Lična iskustva osoba koje su preživjele nasilje ne treba opisivati izrazima koji impliciraju postojanje krivice ili tajne koju je osoba bila dužna kriti (“ispovijest”, “otkrivanje”, pa čak i “priznanje”). Osobe koje prežive seksualno nasilje često se bore sa negativnim osjećajima kao što su okrivljavanje sebe ili osjećaj sramote i treba izbjegavati ove termine, koji nose upravo takve konotacije. Umjesto toga, bolje je koristiti neutralne termine kao što su opis, priča, svjedočanstvo ili iskustvo.
Sa jedne strane, treba voditi računa da se svjedočenja prenesu tačno, bez “uljepšavanja” i uvijanja kojim bi se prikrila ozbiljnost zločina koji je počinjen. No, neprestano ponavljati da je osoba “žrtva silovanja”, nazivati je “nesretnom”, isticati njenu “tragičnu sudbinu” i slično - naročito ako se u izvještaju koriste samo takvi termini - mogu djelovati demorališuće i pojačati osjećaj bespomoćnosti koji je posebno prisutan kod osoba koje doživljavaju kontinuirano zlostavljanje u svom okruženju.
Umjesto riječi “žrtva”, bolje je koristiti neutralne ili opisne izraze (osoba koja je doživjela nasilje/napad; osoba koja je preživjela nasilje/napad), te ime i prezime osobe koja govori o svom iskustvu - ili njene inicijale/pseudonim, u slučaju da je svjedočanstvo anonimno. Važno je istaći i hrabrost, odlučnost i riješenost osoba koje dožive nasilje i osnaže se da govore o tome, umjesto da ih se neprekidno i isključivo podsjeća na traumatični događaj koji su preživjele. Ukoliko se radi o intervjuu, dobro je i konsultovati se sa stručnim osobama, psiholozima i terapeutima, o najboljem pristupu takvom razgovoru - naročito ako se radi o maloljetnoj osobi, ili o nekome ko se nalazi u posebno osjetljivoj ili opasnoj situaciji.
Konačno, osobe koje su preživjele nasilje su međusobno različite, kao što su to i njihova iskustva, životne okolnosti i psihološki mehanizmi koji definiraju njihovu reakciju na doživljenu traumu. Ne postoji univerzalno ponašanje “žrtve”, čije bi se prisustvo ili izostanak moglo tretirati kao dokaz da je osoba bila zlostavljana ili silovana, niti ga treba na taj način predstavljati javnosti.
7. Ne “zastupati” nasilnika
Za razliku od bilo kog drugog krivičnog djela, kod velikog broja medija postoji tendencija da se u slučajevima čak i najekstremnijeg nasilja nad ženama kao što je ubistvo - naročito ako ga je počinio član njihove porodice ili partner - “raspituju u komšiluku” o počiniocu i zatim objavljuju niz svjedočanstava o tome da je nasilnik bio ljubazan i dobar komšija, za koga “nikada ne bi ni pomislili da je u stanju učiniti tako nešto”. Među brojnim varijacijama na ovu temu su i napisi o profesionalnim uspjesima, omiljenosti kod kolega, pa čak i “oplakivanje” prekinute karijere nasilnika.
Takvi članci često izgledaju kao da ih je pisao advokat odbrane optuženog, čiji je posao da pronađe olakšavajuće okolnosti kako bi njegov klijent bio oslobođen ili blaže kažnjen. Ne postoji nikakav razlog da taj posao za njih obavljaju i novinari/ke i usput potiču čitatelje/ke da se identifikuju sa nasilnikom izvještavajući o njegovim navikama, hobijima i “dobrim stranama”. Odatle je samo jedan korak do zaključka da je počinitelj nasilja lažno optužen, jer je naprosto nemoguće povjerovati da bi “tako dobar čovjek” mogao biti silovatelj.
Druga strana iste “medalje” je nazivanje nasilnika “monstrumima”, “zvijerima” i sličnim dramatičnim terminima, što se često koristi i kao jedna od klikbejt tehnika. Na taj se način stvara dojam da je slučaj o kom se izvještava neko rijetko zlodjelo, koje je počinila neka neuobičajeno - čak i neljudski - zla osoba, a da su “žrtve monstruma” imale posebno lošu sreću da naiđu na njega.
To je, nažalost, daleko od realnosti. Seksualno uznemiravanje, zlostavljanje i silovanje su svakodnevna pojava, koju je, u nekoj formi, iskusila velika većina žena i djevojčica barem jednom u životu. Upravo tu duboko uznemirujuću činjenicu ovih dana bolno ilustruju hiljade svjedočanstava koje šalju žene svih uzrasta i iz svih država u regiji. Mnoge od tih priča opisuju zlostavljače na pozicijama poput nastavničkih i profesorskih, koje su im pružile mogućnost da bez ikakve kontrole imaju pristup generacijama mladih žena koji su zloupotrebljavali. Radi se, dakle, o sistemskom problemu koji se mora tako i rješavati, a ne o bizarnim “incidentima” koji služe da ih se eksploatiše u štampi.
8. Problem je hroničan - tako mu treba i pristupiti
Uloga medija se svakako ne iscrpljuje u izvještavanju o konkretnim slučajevima seksualnog nasilja. Kontinuirano senzibilisanje javnosti od ključnog je značaja za njegovu prevenciju i sankcionisanje, te je važno u svim ovakvim temama imati na umu generalne smjernice koje mediji mogu koristiti kako bi bili dio rješenja, a ne dio problema.
U različitim kodeksima za medije i kod nas postoje generalne smjernice za izvještavanje o ovoj temi - recimo, preporuke za medije Vijeća za štampu BiH, Kodeks časti udruženja BH Novinari. U gore pomenutom istraživanju UN Women je istaknut i niz preporuka za poboljšanje medijske prakse u pristupanju temama rodno zasnovanog nasilja, sa naglaskom na tome da mediji treba kontinuirano da rade na podizanju svijesti o problemima rodno zasnovanog nasilja nad ženama:
Proaktivnije bavljenje temom nasilja nad ženama na način da se, kad god je moguće, ne oslanjaju se na kratke izvještaje i agencijske vijesti, već da koriste duže novinarske forme poput intervjua, komentara ili istraživačke priče.
Suzdržavanje od senzacionalizma - pažljivim ličnim pristupom i kroz analitičko izvještavanje, ohrabriti žene da snažnije progovore o nasilju koje su doživjele.
Dati prostora sociolozima, psiholozima, socijalnim radnicima, te češće naglašavati i podsjećati na kazne koje slijede osobama koje počine nasilje.
Pored ovih preporuka, kao i drugih pravila i preporuka za izvještavanje o slučajevima nasilja nad ženama koje smo prethodno pomenuli, važno je napomenuti da se u digitalno doba medijima preporučuje i ograničavanje i/ili uklanjanje komentara ispod članaka koje tematiziraju nasilje nad ženama kao i komentara na društvenim mrežama kojima se umanjuje ozbiljnost krivičnih djela seksualnog zlostavljanja ili nasilja nad ženama, ili se za njih (in)direktno okrivljuje zlostavljana osoba, a ne počinilac krivičnog djela. Preporučuje se, takođe, da se uz tekstove o rodno zasnovanom nasilju ili seksualnom nasilju, objave i informacije o tome gde je dostupna psihološka ili pravna pomoć u takvim slučajevima, kao i SOS brojevi telefona za prijavu nasilja i druge slične informacije.
(Tijana Cvjetićanin, Elma Murić i Amina Čeliković, Raskrinkavanje.ba)
Autorica: Redakcija
