Podno sjevernih obronaka Medvednice u pitomoj dolini Hrvatskog zagorja, na izvorima termalne vode, u kraju blage klime i bogate šumske vegetacije razvile su se Stubičke Toplice u istaknuto lječilišno-rehabilitacijsko središte. Specijalna bolnica Stubičke Toplice smjestila se u prostranom parku sa stoljetnim jelama između bregova Kapelščak i Kamenjak, na mjestu sutoka potoka Vidak i Topličina.
Termalno vrelo u upotrebi je od antičko – rimskog doba, a 1209. godine u doba Andrije Arpadovića spominje se kao «Teplitz bey Stubisza», dok svoj procvat doživljavaju krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Iz Lalangueovog djela o ljekovitim vodama, izdanog 1777. godine točno se može odrediti vrijeme nastanka Vojkffijevog kropa prostranog, bazena s termalnom vodom i zato je 1776. godina istaknuta na amblemu bolnica kao početak kontinuirane balneološke tradicije u Stubičkim toplicama. Današnje lječilište datira od 1811. godine kada je zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac dao izgraditi kupališnu zgradu s unutarnjim bazenom, po njemu prozvanim Maksimilianeum, kupelj, dvorane za ples i društveni život te blagavaonicu.
Prirodni ljekoviti činitelj Stubičkih Toplica je termalna voda, temperatura na izvoru do 69° C, a prema analizi i balneološkoj klasifikaciji izvršenoj 1997. godine u balneološkom laboratoriju Zavoda za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, stubička voda je kalcijeva (Ca) – magnezijeva (Mg) – hidrogenkarbonatna (HCO3) – sulfatna (SO4) hipotermna, a odlikuje se radioaktivnošću od 3,16 Macheovih jedinica.
Specijalna bolnica raspolaže s kapacitetom od 235 kreveta u tri međusobno povezana objetka – Maksimilijan, Toplice i Dijana, ugovorom je vezana s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje, a usluge pruža i privatnim korisnicima, turistima i građanima.
