Poznat je ako ne svima onda mnogima Buba Volkswagen auto nalik nekom kukcu sa oklopom. Baš takav auto prekrasne obične žute boje i
prednjih sjedala koja se nisu mogla spustiti dobrim dijelom predmet je ove priče. Dogovor je bio da ćemo večeras frend i ja izaći malo van
( znate ono kao upoznati ćemo možda neke srodne duše ljepšeg spola ), pa sam iz tog razloga odlučio malo počistiti i oprati svoju Bubicu
prekrasne obične žute boje. Pralo se i glancalo sve u šesnaest, čak sam i zadnje sjedište izvadio iz auta da ga isprašim. Ispod zadnjeg
sjedišta u Bubici nalazi se akumulator, te sam i oko njega sve počistio kad već detaljno čistim, uredno skinuo zaštitnu gumenu ploču i nju dobro oprao.
Trebalo se već početi spremati, lagano se požurio oko Bubice, sve posložio i otišao na tuširanje. Uskoro dolazi frend Caki i tako nas dva dotjerana
krećemo sa vjerom nade, a kuda to već znate.
Obišli smo nekoliko mjesta i na kraju završili u Saloon-u, ali ni tamo nama nije bilo bog zna kak, pa smo ipak prije fajrunta mi odlučili otići.
U autu, mislim u Bubici nakon kraćeg zbrajanja odlučili smo da idemo u Slapove ( bertija u Samoborskom gorju ) , jer naravno imamo sigurno
za još jedno pičence. Nije prošlo ni sat vremena, a mi ko nekim vremeplovom našli se u Slapovima, ludilo, živa muzika, violina, bajs, harmonika, ples
to je to. Naručili Caki i ja po Colu i tresemo se, jer cijela bertija se trese kad li s leđa osjetim ruku na ramenu, srce zatreperi, okrenem se, a ono frend iz kvarta Dado.
Pozdravimo se i kaže da je tu s frendom sa posla i da nemaju prijevoz za doma. Ja mu kažem da Caki i ja nećemo dugo, jer nemamo baš love, pa mogu s nama
( a ostali bi još samo tako ), no tu se Dado ponudi da će on počastiti sa još nekoliko rundi, pa da ostanemo s njima do jutra, jer se onda ne treba brinuti za prijevoz.
Joj kak je Cakiju i meni laknulo, udri fešta!! I malo po malo dvije simpatične djevojke našle se u našem društvu. Dadoje iz minute u minutu bivao sve više
nervozan i opčinjen jednom od njih, te je i njima ponudio prijevoz do kuće. I tako je pred jutro došlo vrijeme da se kući krene. Sjeli Dado i Caki na zadnje sjedište,
a djevojke im sjele u krilo. Dadin frend Joža i ja naravno naprijed. Vozi Bubica kroz Samoborsko gorje ( zaboravio sam vam napomenuti da je bila hladna zima
sa puno snijega ), ali s vremena na vrijeme malo štucne, pa se ugase svijetla, pa se upale svijetla, a ja si sve mislim da mi to Bubica zbog hladnoće trokira.
Došli smo mi tako do skretanja za Rakitje iskrenuli da odvezemo djevojke doma, ali u tom trenutku Bubica mi krepa. Ja skrenem i stanem sa strane, pa si mislim zašto i u tom trenutku osjetim miris dima. Auto gori viknem ja i taj čas njih petero na ona jedna vrata izletjeli prije nego sam ja svoja otvorio. Vidim ja da dim ide sa zadnjeg sjedišta.
Da se malo vratimo na početak priče, sjetite se one zaštitne gume sa akumulatorom. Ta guma vam služi da opruge zadnjeg sjedišta kad netko sjedne ne naprave kratki spoj na akumulatoru i na taj način spriječava zapaljenje sjedišta. Ta je guma lijepo ostala doma na dvorištu ( ko nova ). Ugasili smo mi tu vatricu sa snijegom, stavili na akumulator neke kartone i krenuli dalje. Došli smo mi do kuće gdje su djevojke imale iznajmljen stan te se s njima lijepo pozdravili i ja već lagano krećem kadli Dado vikne stoj. Gdje gori pitam?
Ukopao se žuti zmaj, a Dado izlazi i kaže nam da mi slobodno idemo doma jer on je siguran da mu je dotična djevojka dala signal da pođe za njom " Dobro Dado pričekat ćemo te, pa ako te ne pusti u stan, mi smo tu". Ali Dado ne želi doći u situaciju da mi vidimo njegov mogući neuspjeh, te nas tjera doma, pokazuje autobusnu stanicu kao on će busom ako njemu ovo "slučajno" ne upali ali to nema šanse jer on je ziher. Ok stari moj, điha konji moji stisnem ja gas i odosmo mi na krilima žutog zmaja doma u Prečko.
Zima cca - 10 C, nedjeljno vedro jutro 6:00h Dado ima fine tanke cipelice Mokasine, udaljenost do Prečkog cca 10km, a nedjeljom busek ne vozi.
Žilav dečko nema kaj. Sva sreća vozi cipelcug. Sjedne Dado na cipelcug adrenalina pun ko šipak koštica jer zatvorena vrata pred nosom podigla su adrenalin na zavidnu visinu.
Valjda ga je to držalo kad je on samo tako došao do Prečkog. To je trebalo snimati jer to je pravi survival. Doduše bio je on taj tjedan na bolovanju, a nekako čini mi se više zbog toga da se ta priča malo stiša jer Joža je uz gemišt i vreću smijeha dečkima s posla ispripovedal avanturicu kodnog imena Mokasina.
No bilo je to za Dadeka neko dobro iskustvo jer od tad njegovo druženje sa djevojkama postalo je nekako staloženije, prirodnije kao da se malo ohladio.
Zato nemojte zimi izlaziti u tananim cipelama i nikako nemojte zaboraviti staviti zaštitnu gumu jer kratki spoj bi vam možda mogao izazvati probleme.
Autor: Mladen Vunarić
